Vrste ugovora u javnoj nabavci

Ugovor o javnoj nabavci je „klasični“ kupoprodajni ugovor između dvije ugovorne strane koji sezaključuje u skladu sa zakonima o obligacionim odnosima u Bosni i Hercegovini, o čemu govori član 72. stav (2) Zakona o javnim nabavkama (u daljnjem tekstu: Zakon).

 

Autor: Admir Ćebić

U članu 2. stav (1) tačka a) Zakon definira ugovor o javnoj nabavci kao ugovor s finansijskim interesom koji se zaključuje u pisanoj formi između jednog ili više dobavljača i jednog ili više ugovornih organa i ima za cilj nabavku robe, usluga ili izvođenja radova u okviru značenja ovog zakona.

Zakon poznaje tri vrste ugovora o javnoj nabavci i pravi jasnu razliku među njima, te definicija takvih ugovora zavisi od toga jesu li predmet ugovora robe, usluge ili radovi. Ova razlika je značajna s aspekta vrijednosnih razreda, a time i primjene odgovarajuće vrste postupka javne nabavke. Također, priprema tenderske dokumentacije, prije svega dijela koji se tiče kvalifikacije ponuđača, razlikuje se u zavisnosti od vrste ugovora.

 

Ugovor o javnoj nabavci roba

Ugovor o javnoj nabavci roba je ugovor koji se zaključuje u pisanoj formi radi ostvarivanja finansijske koristi i odnosi se na kupovinu, leasing, zakup ili najamnu kupovinu, s opcijom ili bez opcije otkupa roba (sirovina, proizvoda, opreme i drugih predmeta bilo kojeg oblika i veličine), usputno uključujući neophodnu pripremu, ugradnju, montažu, postavljanje.

U navedenoj definiciji je evidentno da se radi o kupovini, zakupu (s opcijom ili bez opcije otkupa) bilo koje vrste robe, bilo kojeg oblika ili veličine, koja pored toga može uključivati ugradnju, montažu, postavljanje (ako je takvo nešto neophodno). Kao primjer se može navesti nabavka goriva, kancelarijskog materijala, računara, vozila, medicinske opreme i sl. Roba kao što su rezervni dijelovi, kancelarijski namještaj i sl. može (ali i ne mora) podrazumijevati i ugradnju, montažu, sklapanje, postavljanje.

Predmet ugovora o javnoj nabavci roba je i „leasing“, koji se veoma često pogrešno tumači kao usluga, ali se ustvari radi o nabavci roba, samo što se ne radi o klasičnom finansiranju, odnosno plaćanju. Kao što je poznato, „leasing“ (eng. leasing) je savremena metoda finansiranja i investiranja čiji naziv potječe od engleskog glagola „to lease“ – dati u najam, zakup. Predmet leasinga mogu biti, a u praksi se najviše koriste, različite investicijske opreme i prijevozna sredstva. Preduvjet za leasing je postojanje potrebe za određenim dobrom. Generalno gledano, leasing društvo nabavlja dobro vlastitim sredstvima od proizvođača ili isporučioca dobra i temeljem ugovora o leasingu daje ga korisniku na upotrebu, uz naplatu određene naknade. Tokom trajanja ugovornog odnosa dobro ostaje u vlasništvu leasing društva i ono ga kao vlasnik po isteku ugovora, u zavisnosti od vrste leasinga, može ponovo dati u leasing istom korisniku uz povoljnije uvjete u odnosu na one iz prethodnog ugovornog razdoblja, odnosno može ga prodati korisniku, ponuditi u zakup nekome drugom ili rashodovati dobro ako je ono neupotrebljivo ili mu je prošao vijek trajanja.

 

Ugovor o javnoj nabavci usluga

Ugovor o javnoj nabavci usluga je ugovor koji se zaključuje u pisanoj formi radi ostvarivanja finansijske koristi, a odnosi se na osiguranje usluga koje nisu izuzete iz ovog zakona, tj. usluga iz Aneksa II dio A i B Zakona. Usluge koje su izuzete iz ovog zakona navedene su u Aneksu II dio C, koji je sastavni dio ovog zakona. Ugovor o javnoj nabavci usluga može biti:

1. Ugovor o javnoj nabavci čiji su predmet i robe i usluge, ugovor je o javnoj nabavci usluga ukoliko vrijednost odnosnih usluga prelazi vrijednost roba obuhvaćenih tim ugovorom; ili
2. Ugovor o javnoj nabavci čiji su predmet usluge i radovi, ugovor je o javnoj nabavci usluga ukoliko on uključuje i radove u smislu Aneksa I ovog zakona, ali koji su sporedni u odnosu na osnovni predmet ugovora, odnosno ukoliko su sporedni u odnosu na usluge koje su predmet ugovora.

U navedenoj definiciji je evidentno da Zakon dijeli usluge na one koje su predmet Zakona i one na koje se Zakon ne primjenjuje. Usluge koje su predmet Zakona navedene su u Aneksu II Zakona i podijeljene su u dva dijela, i to na dio A i dio B. Kao klasičan primjer usluga iz Aneksa II dio A Zakona mogu se navesti usluge održavanja i popravki, usluge čišćenja, računovodstvene, reklamne, štamparske usluge i sl.

Što se tiče usluga iz Aneksa II dio B, bitno je istaći da se radi o uslugama koje podliježu posebnom režimu te da je, shodno tome, postupak dodjele ugovora za takve usluge uređen posebnim podzakonskim aktom – Pravilnikom o postupku dodjele govora o uslugama iz Aneksa II dio B Zakona o javnim nabavkama („Službene novine BiH“, broj 66/16).

Naime, usluge iz Aneksa II dio B Zakona su tzv. neprioritetne usluge – usluge koje su zbog svoje prirode ograničene određenim faktorima. Ograničenost se može odnositi na, naprimjer, broj ponuđača za datu vrstu usluge, specifičnost u pružanju same usluge, dostupnost na tačno određenom teritoriju, specifičnost zahtjeva ugovornog organa u odnosu na konkretnu vrstu usluge i sl. Upravo zbog tih činjenica, ugovorni organi ne koriste procedure koje definira Zakon te je dodjeljivanje takvih ugovora predmet odredbi o tehničkim specifikacijama, periodu na koji se zaključuje ugovor, objavljivanju obavještenja o dodjeli ugovora i, naravno, pravnoj zaštiti. Jasno je iz zakonodavstva EU da su neprioritetne usluge, uprkos tome što su izuzete iz striktnih proceduralnih pravila EU, i dalje predmet fundamentalnih principa javnih nabavki.

Ovaj zakon, u skladu s Direktivom 2007/66, uvodi obavještenje za dobrovoljnu ex ante transparentnost koja se koristi s ciljem osiguranja predugovorne transparentnosti na dobrovoljnoj bazi od ugovornih organa. Ovo obavještenje uvedeno je da bi se izbjegla pravna nesigurnost za ugovorni organ koji je objavom ex ante obavještenja o transparentnosti zatražio minimalni period mirovanja dozvoljavajući efikasne pravne lijekove.

Kao klasičan primjer usluga iz Aneksa II dio B Zakona mogu se navesti hotelske i ugostiteljske, pravne, obrazovne i usluge stručnog usavršavanja, zdravstvene usluge. Za nabavku usluga iz Aneksa II dio B Zakona ugovorni organi mogu provesti i jedan od postupaka javnih nabavki tzv. male vrijednosti, tj. postupak direktnog sporazuma ili postupak konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda, kada je procijenjena vrijednost nabavke u skladu s vrijednosnim razredima predviđenim za te dvije vrste postupaka javne nabavke.

Ono što je bitno još navesti jeste da u Aneksu II dio B Zakona postoji i kategorija „ostale usluge“. To su sve vrste usluga koje nisu navedene u Aneksu II dio A i dio C Zakona i na te usluge se primjenjuje spomenuti pravilnik.

Kada je riječ o uslugama iz Aneksa II dio C Zakona, to su usluge, kao što je već navedeno, koje su izuzete iz primjene Zakona i pratećih podzakonskih akata. Radi se o ugovorima o radu i zapošljavanju; uslugama Centralne banke; uslugama izdavanja, prodaje, kupovine ili transfera vrijednosnih papira i obveznica i drugih finansijskih instrumenata; ugovorima o pribavljanju, razvoju, produkciji ili koprodukciji programa za radio i TV emitiranje; ugovorima o arbitraži i pomirenju i ugovorima o pružanju usluga istraživanja i razvoja, osim onih od kojih korist ima isključivo ugovorni organ ili sektorski ugovorni organ za svoju upotrebu pri obavljanju svojih aktivnosti i za koje naknadu u cjelini plaća ugovorni organ ili sektorski ugovorni organ.

Ono što je još bitno istaći je da u praksi uvijek postoji mogućnost tzv. mješovite nabavke, odnosno da predmet jednog ugovora može biti istovremeno više predmeta nabavke, tj. kombinacija roba i usluga ili kombinacija usluga i radova. U tom kontekstu, ako su predmet ugovora istovremeno robe i usluge, a usluge prevladavaju, tada se radi o ugovoru o javnoj nabavci usluga. Također, ako su predmet ugovora istovremeno usluge i radovi iz Aneksa I Zakona, ali koji su sporedni u odnosu na usluge, tada se radi o ugovoru o javnoj nabavci usluga. Treću kombinaciju, odnosno kombinaciju roba i radova, Zakon ne tretira, jer su radovi uvijek radovi, čak i kada roba prevladava u cjelokupnom ugovoru o javnoj nabavci. Naime, gradnja nekog objekta predstavlja uvijek radove, bez obzira na to što će materijal koji će se koristiti u izgradnji vrijednosno prevladavati u odnosu na radove (bilo bi neozbiljno, neprofesionalno i suprotno uzansama o građenju reći da gradnja objekta predstavlja ugovor o javnoj nabavci roba).

 

Ugovor o javnoj nabavci radova

Ugovor o javnoj nabavci radova podrazumijeva ugovor koji se zaključuje u pisanoj formi radi ostvarivanja finansijske koristi, a za predmet ima ili izvođenje ili i izvođenje i projektiranje radova koji se odnose na neku od djelatnosti utvrđenih u Aneksu I, koji je sastavni dio ovog zakona, ili realizaciju. Pojam „radova“ podrazumijeva rezultat gradnje ili građevinskih radova uzet u cjelini, a koji je sam po sebi dovoljan za ispunjenje neke ekonomske ili tehničke funkcije. „Radovi“ se u ovom kontekstu odnose na klasične građevinske radove, ispod ili na površini zemlje ili vode. Kao primjer se mogu navesti radovi na izgradnji objekata, rušenju zgrada, gradnji puteva, izolacioni radovi, radovi na vodovodnim i plinskim instalacijama, grijanju, završni građevinski radovi i sl.