PRIMO forum od Taškenta do Sarajeva

Sada na nas, na Agenciju za javne nabavke, pada težak zadatak i veliki profesionalni izazov u pogledu organizacije PRIMO foruma 2021. u Sarajevu

Piše: Dražen Vidaković, čaospis Javne nabavke (maj 2019.)

Bukurešt, 10. maj 2018. godine, posljednji dan 14. PRIMO foruma, učesnici su već pomalo nervozni – tri dugačka dana iscrpnog rada, zadnji je panel. Svi već uzbuđeno cupkaju, gdje, kada i da li ćemo se ponovo sresti? Jer, za tih nekoliko dana upoznali smo se i zbližili, a gdje inače da se zbližite s kolegama iz 19 zemalja, gdje da upoznate više od 100 eksperata koji dijele zajedničko interesovanje – javne nabavke!

Čast mi je da objavim da će 15. PRIMO forum biti održan u Taškentu, Uzbekistan. Zatim, 2020. idemo u Beograd, Srbija, te 2021. Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Pozdravimo buduće domaćine velikim aplauzom – uzviknuo je tada jedan od visokih zvaničnika Svjetske banke.

Dobro urađen posao

Dvoranom je odjeknuo aplauz, aplaudirali smo i moj kolega Josip Jakovac i ja, i to itekako zadovoljni – uspjeli smo, nagovorili smo Svjetsku banku da Bosni i Hercegovini i Agenciji za javne nabavke BiH povjeri organizaciju možda i najvećeg foruma javnih nabavki na svijetu.

Predstavnik uzbekistanske vlade predstavio je tada video koji pokazuje prelijepe pejzaže, prirodu, moderne građevine, istorijske spomenike, ništa što ukazuje na to da se radi o bivšoj članici Sovjetskog Saveza, a koja je nezavisnost dobila tek 1. septembra 1991. godine.

U martu ove godine, na Josipovu i moju adresu stigao je dugo očekivani zvanični poziv za 15. PRIMO forum u Taškentu, uz kratku poruku direktora Đenana Salčina: „Momci, pogledajte priloge i izvršite prijave.“ Da li je to nagrada za dobro odrađen posao u Bukureštu, nije ni bitno, bitno je da Jole i ja idemo u Taškent. Krećemo uigrano i sinhronizovano, s dobro poznatom pripremom dokumentacije, prezentacija, biografija, slika i svega ostaloga što nam je potrebno.

Jedina prepreka, plašili smo se, mogla bi nam biti viza za Uzbekistan. Zvanični sajt Ministarstva spoljnih poslova BiH ukazivao je na to da se viza za Uzbekistan izdaje u Rimu i ta informacija nije bila nešto što smo htjeli da čujemo. Međutim, tragom provjere ove informacije utvrdili smo da je između BiH i Uzbekistana promijenjen vizni režim i da od 1. februara viza nije potrebna. Kakvo olakšanje!

Ubrzo smo završili sve što je bilo potrebno za aviokarte, isplanirali odlazak i povratak. PRIMO forum, četrnaesti po redu, bit će održan od 10. do 13. aprila, uz jednodnevnu ekskurziju u čuveni grad Samarkand 14. aprila. Izazovno i uzbudljivo, karte smo rezervisali, Josip iz Sarajeva stiže u Zagreb, baš kao i ja iz Banje Luke, tu ćemo se naći i zajedno preko Moskve u Taškent.

Dan uoči početka konferencije, u ranu zoru sigla je Josipova poruka: „Jesi li gledao „From Russia with love“, kada Bond kaže: „I'll meet you in Zagreb!“ Kako prigodno, pomislih, bivša SSSR republika, nalazimo se u Zagrebu, samo još nismo utvrdili koji od nas je Šon Koneri.

Zagreb – Moskva – Taškent

Tri sata ugodnog leta ruskim Aeroflotom do Moskve, zatim smo na Šeremetjevom proveli isto toliko do leta za Taškent i, moram priznati, bilo mi je jako drago što smo put nastavili istom aviokompanijom. Pored mene je sjeo Uzbekistanac. Simpatičan čikica od pedesetak godina, u sakou od tvida, odmah je pružio ruku i uz širok osmijeh predstavio se – upoznasmo se.

Vrlo brzo mi je na izlomljenom engleskom (iznenadilo me je da ga uopšte i govori) ispričao da živi u Taškentu, radi kao zidar u Moskvi, otac je četvero djece, uzrasta od godinu do dvanaest, gradi kuću i vozi „pravi američki V8 Ševrolet“. Pokazivao mi je slike kuće, porodice… Iznenadila me je njegova otvorenost, ali vrlo brzo sam shvatio da je on bio samo arhetip prosječnog Uzbekistanca – srdačan, otvoren, nasmijan.

Ubrzo, Taškent je plijenio svaki trenutak moje pažnje – široki bulevari, beskrajno čiste ulice sa  šest ili osam saobraćajnih traka, mnogo zelenila, zgrade ukrašene svjetlećim trakama, neke pomalo i kičaste, a neke i ne. U ovom gradu naročito su lijepo ukrašene raskrsnice, u čijoj sredini su ukrasi koji nalikuju na lustere i koji odaju poseban šarm.

Hotel u kojem se održavao PRIMO forum Hyatt Regency Tashkent je također raskošan, jedno ogromno bijelo zdanje s posebnom konferencijskom zgradom.

Intenzivno i naporno

Iako smo stigli kasno, oko 4 sata, radni dan započeo je rano istog jutra. Intenzivno i naporno, uz mnoštvo novih informacija o praksi javnih nabavki u svijetu.

Tema ovogodišnjeg foruma, koji je otvorio zamjenik ministra finansija Uzbekistana Odilbek Isakov, bila je „Nabavka i implementacija projekata javnih investicija“. Radni dio foruma održavao se tri dana, organizovani su sedam panel-diskusija, jedna plenarna sjednica i dvije UNCITRAL sesije. Nijedan radni dan nije se završavao prije 17 časova.

Svaka od zemalja predstavnica je učestvovala na najmanje jednoj panel-diskusiji, koje su bile podijeljene na sljedeće cjeline:

1. Legislativni okvir za nabavku i upravljanje velikim infrastrukturnim projektima,

2. Kako osigurati povjerenje u javni sektor da se povećaju privatne investicije u javne infrastrukturne projekte,

3. Ulaganje s posuđenim kapitalom: Menadžment javnih investicija i javno-privatno partnerstvo,

4. Implementacija javnih investicionih projekata: Trendovi, izazovi i mogućnosti,  

5. Poboljšanje upravljanja ugovorima za poticanje efikasnosti javnih ulaganja: korištenje tehnologije, rješavanje sporova, sprečavanje naknadnog pregovaranja,

6. Korištenje analitike podataka o nabavi za strateško donošenje odluka u projektima javnih investicija,

7. Dobra nabavka kao ključ za postizanje vrijednosti za novac u projektima javnih ulaganja.

U ulozi paneliste (panel-diskusija 5) u ime Bosne i Hercegovine našao se Jakovac koji je izlagao o upravljanju ugovorima u investicionim projektima u BiH i dao kratki pregled strukture i problematike u BiH, koji se odnosi na finansiranje putem javnih nabavki, kredita EBRD-a i EIB-a te javno-privatnog partnerstva, naročito prilikom izgradnje Koridora 5C.

Najveći značaj ovog foruma jeste razmjena iskustava između država učesnica. Pa tako kroz forum možete saznati o drugačijim pristupima i iskustvima prilikom suočavanja i rješavanja istih ili sličnih problema. Svaki PRIMO je leglo novih ideja, novih pravaca u inovacijama i razvoju javnih nabavki.

Pored izlaganja u „našoj“ panel-diskusiji 5, interesantne su mi bile i ideje iznesene u panel-diskusiji 2, a koje su se ticale načina na koji su druge države pristupile jačanju povjerenja u javnom sektoru, a koje su kao rezultat imale povećanje privatnih investicija u javnim infrastrukturnim projektima. Privatni novac traži sigurnost. Da bi se uspostavila sigurnost, neophodan je kvalitetan zakonodavni i politički okvir koji dovodi do pravne sigurnosti, stabilnosti institucija i ekonomske izvjesnosti.

U državama u kojima ne postoje pravna sigurnost, povjerenje u institucije i politička stabilnost, teško je nagovoriti privatne investitore da ulože svoj novac u velike infrastrukturne projekte. Takođe, zakoni trebaju ići ukorak s vremenom. Životni ciklus jednog zakona koji reguliše oblasti koje se tiču javno-privatnog partnerstva ne smije biti duži od 4 do 6 godina, jer mora da prati trendove modernog poslovnog svijeta, razvoja novih tehnologija, oblasti ulaganja i sl. Međutim, te promjene zakonodavnog okvira ne smiju nikako da utiču na pravnu sigurnost i da dovode do radikalnih promjena sistema javno-privatnog partnerstva, jer to dovodi do nesigurnosti i nestabilnosti.

Takođe, sesija gospodina Kriša Krišnakumara, menadžera prakse Svjetske banke, o temi „Kako biheviorizam pomaže razvoju?“ pružila je niz saznanja prisutnima. Fokalna tačka predavanja gospodina Krišnakumara je bila pozitivan način razmišljanja (positive mindset). Teorija se sastoji od toga da se, naprimjer, poreski obveznici ponašaju prema poznatim obrascima: „Ako drugi ne plaćaju porez, neću ni ja“, ili naprimjer, državni službenici koji se ponašaju po sistemu „I drugi su korumpirani, takođe“.

Prema riječima gospodina Krišnakumara, da bi se promijenio takav negativan stav, potrebno je promijeniti mindset i povećati transparentnost dobrih primjera. Naime, većina poreskih obveznika su redovne platiše, većina državnih službenika postupa po zakonu, ali se u javnosti kao primjeri ističu samo oni negativni – neplatiše poreza i korumpirani službenici te se tako stvara kritičko stanje svijesti da niko ne plaća porez ili da su svi službenici korumpirani. Povećanjem transparentnosti pozitivnih primjera uticalo bi se i na promjenu stanja svijesti u vezi s ovim pitanjima.

Ono što je gospodin Krišnakumar isticao je i to da priznanja i nagrade za dobro odrađen posao imaju bolji efekt od kažnjavanja i degradiranja za loše postupanje. Kako bi se shvatila aspiracija za određeno postupanje, neophodno je da se prepoznaju nagrada/kazna koja nekoga pokreće (novac, priznanje, napredovanje, gubitak statusa, posla, novca) i motivi koji dovode do ulaganje većeg napora.Ako bi se utvrdile pozitivne nagrade i motivi koji bi bili izražajniji od negativnih, to bi dovelo do sveopšteg napretka.

Svakako, kao najvažnija poruka ovogodišnjeg foruma jeste da moramo raditi na sebi i svome ponašanju da bi nam bilo bolje. Naime, i najbolji zakoni nisu dovoljni ako ih niko ne primjenjuje. Isto tako, primjena dobrih zakona je najznačajnija za privlačenje privatnog novca u javne investicije. U državama u razvoju, u koje spada i BiH, koje nemaju dovoljno vlastitog novca, optimalni način dolaska do sredstava za finansiranje velikih investicija je upravo javno-privatno partnerstvo. Prednosti javno-privatnog partnerstva naročito dolaze do izražaja u dugoročnim projektima, prije svega iz oblasti radova i pružanja usluga.

Tako se, naprimjer, za velike infrastrukturne projekte ne mora izdvajati velika količina javnog novca koji se onda može preusmjeriti u neke druge oblasti (kultura, obrazovanje, socijalna zaštita i sl.). Dijeljenjem troškova s privatnim investitorom, država dijeli i rizik ako projekt ne uspije u svom punom kapacitetu. Privatni novac svakako dovodi i do primjene modernijih tehnologija, metoda rada i smanjenog uticaja politike na ekonomiju. I, naravno, kako se javno-privatno partnerstvo koristi za dugoročne projekte, time se obezbjeđuju usluge građanima duži niz godina.

Idealan spoj – ugodno s korisnim

Uprkos umoru i sitno vezenoj agendi PRIMO foruma, svaki slobodni trenutak koristili smo za obilazak grada, posjetu Trgu Amira Temura, Čorsu bazara, Barak-khan medrese, čuvenog hotela „Uzbekistan“… Primijetili smo i da Taškent nije skup grad, ali i da se lako izgubiti u računici jer jedan euro iznosi oko 9.500 suma. Tako za 50 eura dobijete vrtoglavih 475.000 suma!

Naročito je jeftina vožnja metroom koja košta cijelih 25 pfeninga. Uz moskovski, on je, kažu, najljepši na svijetu. Poput muzeja punog mozaika, instalacija od stakla, metala i plastike. Svaka stanica predstavlja posebnu temu.

Interesantno je da Uzbekistanci imaju obrnut slijed serviranja jela u odnosu na nas. Nezaobilazne su tradicionalne pogačice punjene mesom nazvane Samsa, supa dolazi kao treće jelo u obroku, nakon nje voće (što nas je sve prilično zbunilo jer smo mislili da je večera gotova), a nakon svega toga glavno jelo koje se sastoji iz njihovog najpoznatijeg jela – Pilava (Palof). Tradicionalno, jede se rukama.

Sjajni domaćini omogućili su nam i odlazak u čuveni grad – Samarkand ili utvrđeni grad koji se nalazi tačno na sredini Puta svile između Kine i Evrope. Samarkand je bio najznačajniji i središnji grad ove oblasti sve dok 1930. Taškent nije proglašen glavnim gradom Uzbekistanske Savezne Socijalističke Republike.

Put od Taškenta do Samarkanda vozom trajao je duže od dva sata, a brza pruga je, ustvari, bila prvi strateški investicioni javno-privatni projekt koji su nam domaćini htjeli pokazati. U Samarkandu smo obišli fabriku njemačkog proizvođača kamiona i autobusa MAN. Fabrika je njihov drugi reprezentativni primjer investicionog javno-privatnog projekta koji je započeo 2009. godine. Fabrika nije velika, ali ima više od 1.500 proizvedenih jedinica godišnje, a počela je sa 100 jedinica u prvoj godini.

Obilaskom Registana i povratkom u Taškent zvanično se završio PRIMO forum. Iako imam još mnogo toga da pišem o Uzbekistanu, ljudima, kulturi, mislim da je pravo vrijeme da završim. Registan, prema mome skromnom mišljenju, predstavlja suštinu Uzbekistana i njihovog naroda. Bogata istorija, kultura, tradicija. Mnogi od vas, kao ni ja, nismo ni čuli za Registan, a na Uzbekistan su gledali kao na neku „relikviju‟ SSSR sistema. Međutim, Registan, kao i cijeli Uzbekistan, svojom veličanstvenošću ukazuje na istorijsku snagu.

Sada na nas, na Agenciju za javne nabavke, pada težak zadatak i veliki profesionalni izazov u pogledu organizacije PRIMO foruma 2021. u Sarajevu. Svjesni veličine i značaja ovog događaja, poučeni iskustvima zemalja poput Uzbekistana, uložit ćemo sve napore kako bi naši gosti stekli izvanredan dojam o Bosni i Hercegovini, kao što sam ja stekao o Uzbekistanu.